Socijalna filozofija - religija (kritika i apologija)

1
Socijalna filozofija - religija (kritika i
apologija)
2

• Stanje u koje je dospjelo moderno ljudstvo nije
  više onaj stari nihilizam 19. stoljeca, kad se
  tom rijecju imenovalo, npr. u Rusiji, bezbožnike
  kojima je noseci slogan bio 'ako nema boga, onda
  je sve dopušteno',
• nije to niti nihilizam 'smrti boga' i 'vjecnog
  vracanja jednakoga' radi rodenja 'višeg covjeka',
  'nadcovjeka' ili 'svecovjeka' (Nietzsche),

3

• a niti ipak u nekoj egzistenciji ukorijenjeni
  nihilizam 'herojskog pristajanja na apsurd
  života' (Camus).
• Nakon izgona boga iz svijeta i nestankom onoga
  svetog, najposlije je pao i covjek, kao bice koje
  ima neku bit i kao duhovno bice
• ... Milan Galovic, Socijalna filozofija str. 326

4

• Pojam vjere ne smije se zamjenjivati s pojmom
  religije.
• Vjera je jedan od nacina spoznaje, poseban nacin
  razumijevanja stvarnosti, razlicit od intuicije,
  razumske spoznaje, misticnoga doživljaja itd.
• Potrebno je pojmovno razdvojiti vjeru da nešto
  jest od vjere u nekoga ili nešto.
• Vjera u nekoga ili nešto izvor je religijskoga
  iskustva. Kao spoznajni izvor vjera se razlikuje
  i od religije kao sustava vjerovanja.

5

• Religija pretpostavlja poredak u kojem se vjera
  usmjerava u sustavu vjerovanja, obreda, moralnih
  propisa, zajednickih posvecenih predmeta itd.
• No vjera ne može bez religije jer je vjera
  najcešce odredena zajednicom koja religijski
  tumaci sustav vjerovanja, kao što su i svete
  knjige i obredi izvor vjerskog nadahnuca.
• Covjek u svojemu odnosu spram Boga izgraduje
  personalni odnos, doživljavajuci i oslovljavajuci
  ga kao osobu. Pritom su obilježja Božjega bica
  nadosobna, njegova svojstva nadilaze ljudske
  mogucnosti.

6

• Religija je onaj oblik covjekove opstojnosti u
  kojem covjek zna da je odreden onom velicinom
  koja se zove Bog ili, neodredeno, božansko.
• Covjek, dakle, zna da je odreden u odnosu prema
  necemu što je drukcije, vece i izvornije od njega
  samoga
• (B. Welte)

7

• Prema Welteu svako religijsko vjerovanje sadrži
  pouzdanje, potvrdivanje i predanje.
• Pouzdanjem covjek stupa u odnos spram bica koje
  mu je prijateljsko, s kojim je intimno povezan.
• Neposrednost pouzdanja vodi do umnoga,
  osjecajnoga i voljnoga potvrdivanja Božjeg
  postojanja, potvrdivanje smislene veze izmedu
  covjeka, svijeta i Boga.
• Tim potvrdivanjem covjek se predaje Bogu kao
  nadosobnome, transcendentnome bicu koje nadilazi
  pojedinacnu ljudsku egzistenciju.

8

• Religioznao iskustvo jedno od najsloženijih i
  najbogatijih što ih covjek može doživjeti.
• Suoceni sa svojim osjecajima, strastima, voljom,
  mislima, neprekidno u strahu od zla i smrti,
  ugroženi u opstanku, ljudi traže Boga u procesu
  zacjeljivanja svoje osobe jednoga ja koje je
  stvarno i drugoga ja koje je idealno.
• Pritom mogu poceti od naivne predodžbe Boga ili
  pak od svetackoga videnja. U cijelom tom rasponu
  oni vjeruju i samo je iz analize osobnoga
  iskustva moguce reci nešto o religijskome
  iskustvu.

Wiliam James (1842-1910) religija ne udaljava
osobe od stvarnosti, vec naprotiv.
9

• Golema literatura dokaza Božjeg postojanja na
  temelju reda u prirodi, koja se prije jednog
  stoljeca cinila tako nadmocno uvjerljivom, danas
  teško da služi necem boljem od sakupljanja
  prašine po knjižnicama, iz jednostavnog razloga
  što je naša generacija prestala vjerovati u Boga
  onakvog kakvim ga je ona predstavljala...
• Ma kakva vrsta bica Bog bio, danas znamo da on
  nikad više nece moci biti puki izumitelj
  'naprava' smišljenih da bi se na svjetlo dana
  iznijela njegova 'slava'... (W. James)

10

• Covjek jest upravo ono što traži u Bogu ili ono
  što projicira u nj.
• Buduci da u životu nije moguce ostvariti sve ono
  što covjek postavlja kao svoje ideale, ono što
  uzdiže kao svoje krajnje ispunjenje, stanje
  savršenstva, zamišlja bice kojemu je to moguce
  ostvariti.
• U njemu zapravo vidi svoju bit, koju više ne
  nalazi neposredno u sebi,

LUDWIG FEUERBACH (1804-1872) religija je izraz
covjekovog otudenja
11

• Obožavanjem te biti, covjek postaje zapravo
  ovisnikom o njoj. Neprekidno tražeci nacine kako
  ce doprijeti do Boga, on postaje predmetom i sam
  sebi,
• Feuerbach u religiji vidi patološko stanje
  podvojenosti covjeka, u kojoj se covjek više ne
  prepoznaje kao cjelovito bice koje svoju bit
  traži i nalazi samo u sebi.

12

• Nemogucnost da se to samopodvajanje prozre i da
  se dospije do svijesti o sebi antropološki je
  znak nedozrelosti, društvenopovijesno pak
  posljedica toga što covjek nije uspio ostaviti
  iza sebe djetinju epohu,
• Kritika religije treba pokazati antropološka
  ogranicenja spoznaje koja covjeka prisiljavaju da
  ostane u stanju nedozrelosti, ne dopuštaju mu da
  se izdigne iznad djetinjaste osjetilnosti i
  fantazije
• s druge pak strane, ona mora pokazati zapalost
  covjeka u zabludu o svojoj nesavršenosti i
  krajnjemu eshatološkom ispunjenju.

13

• Marx smatra da ne odreduje svijest ljudi njihov
  društveni život, vec njihov društveni život
  odreduje svijest ljudi covjek je bitno odreden
  društvenopovijesnim okolnostima svojega opstanka.
  
• Oni su pak izraz materijalnoproizvodnih,
  gospodarskih cimbenika, prije svega stanja
  proizvodnih snaga (primjerice, tehnologije) i
  proizvodnih odnosa (vlasništvo, društvena podjela
  itd.).

KARL MARX (1818-1883) Društvenopovijesni razlozi
su presudni za istraživanje religioznosti, kao i
za istraživanje bilo kojega oblika ideologije.
14

• Buduci da svijest ne odreduje društveni život u
  tome smislu da bi osvješcivanjem svojega položaja
  u materijalnim okolnostima covjek mogao mijenjati
  same okolnosti, on ih tumaci u razlicitim
  oblicima ideologije i nastoji ih opravdati.
• Oblici ideologije su, primjerice, pravo koje
  dopušta privatno vlasništvo, moral koji razdvaja
  covjeka na privatnu i javnogradansku licnost,
  filozofija koja svijet samo tumaci, ali ga ne
  mijenja.
• Religija nije samo ideologija vec i paradigma
  ideologije

15

• Živeci u nepravednome svijetu, u kojem ne može
  ostvariti sve svoje sposobnosti, ne može izraziti
  svoju bit, covjek projicira svoju bit u iluziju
  nekoga savršenog bica kao savršenoga stanja.
• Time zapravo bijedu svojega materijalnog stanja
  zamjenjuje religijskom bijedom

16

• Religijska bijeda jednom je izraz stvarne
  bijede, a jednom prosvjed protiv stvarne bijede.
  Religija je uzdisanje potištenog stvorenja, duša
  svijeta bez srca, kao što je ona duh bezduhovnih
  stanja. Ona je opijum naroda.
• Ukidanje religije kao iluzorne srece naroda jest
  zahtjev njegove stvarne srece..., zahtjev da se
  napusti stanje koje treba iluziju.
• Kritika je religije, dakle, u jezgri kritika
  doline suza...
• Religija je samo iluzorno sunce koje se okrece
  oko covjeka dok god se on ne okrece oko samoga
  sebe. Kritika neba pretvara se time u kritiku
  zemlje, kritika religije u kritiku prava, kritika
  teologije u kritiku politike.

17

• Marx ne ostaje na antropološkoj i psihološkoj
  razini, njega ne zanima mehanizam stvaranja
  iluzija. On želi prokazati društvenopovijesne
  uvjete postanka i razvitka religijske svijesti
  zanima ga stanje koje treba iluziju.
• Kao što covjek nije religijsko bice zato što je
  to njegovo bitno antropološko odredenje, tako i
  religija nije društvena pojava ideološkoga
  fantaziranja, iluzije o stvarnosti koja ce se
  dokinuti drugim ideološkim sredstvima,
  primjerice, samom filozofskom kritikom.
• Ta kritika više se ne usmjerava na traženje
  razloga ili proturazloga Božje opstojnosti, vec
  se kako kaže Marx pretvara u kritiku zemlje. Ona
  se više ne krece u teološkim pojmovima, vec rabi
  društvenopovijesne kategorije, pretvara se u
  kritiku politike.

18

• Kritika kao filozofski nacin promišljanja neke
  pojave ideološki je nacin zamagljivanja potrebe
  da se stanje prakticno promijeni. Filozofi su
  svijet samo tumacili, treba ga izmijeniti.
• Kada se ispuni stanje dovršene biti covjeka, kada
  covjek postane covjeku covjekom, to ce biti
  povijesno samorodenje ljudske vrste i samim time
  pokazat ce se kao iluzornom religijska slika o
  Bogu kao stvoritelju.

19

• Nedostatak Marxovog nauka jest u tome što se
  pretjerano isticu društvene okolnosti u kojima
  covjek živi te se tako zanemaruju mnogi
  antropološki cimbenici.
• Ljudska potreba za samoispunjenjem, za
  projekcijom smisla ne može i nece biti prevladana
  bilo kakvim povoljnim društvenim uvjetima, pa se
  tako ni religija ne može smatrati iskljucivo
  bolesnom ovisnickom potrebom.
• Naposljetku, društvene su okolnosti najcešce i
  mijenjali ljudi s dubokom vjerom u svoje ideje,
  poglavito ako su bile nadahnute religijskim
  iskustvom.

20

• Nietzsche smatra da je povijest zapadnjacke
  filozofije u znaku platonovsko-kršcanskoga
  podvajanja svijeta na zemaljski svijet i covjeka
  te na svijet ideja.
• Ta je tradicija obilježena povjerenjem u moc umne
  spoznaje, kojom je um zagospodario svime.

FRIEDRICH NIETZSCHE (1844-1900) panlogizmu
suprotstavlja voluntarizam
21

• U nekom zabitom kutku u nebrojene suncane
  sisteme svjetlucavo razlivenog svemira bila
  jednom jedna zvijezda na kojoj pametne životinje
  pronadoše spoznavanje.
• Bijaše to najgordija i najlažljivija minuta
  svjetske povijesti.

22

• Um je samo nijekanje volje za životom, te je
  posve pogrešno smatrati da je um ono božansko u
  nama, ono što dijelimo s božanskim bicem.
• Stoga od Platona, povezano s kršcanskom religijom
  i filozofijom, traje zamagljivanje istine o umu
  jer se jedinom stvarnošcu i istinom proglašava
  svijet ideja, idealno.

23

• Gdje vi vidite idealne stvari, vidim ja
  ljudsko, ah, samo odviše ljudsko.
• Nema nijedne religije koja je bilo posredno,
  bilo neposredno, bilo kao dogma, bilo kao
  prispodoba sadržavala neku istinu. Jer svaka je
  rodena iz straha i potrebe, u bludnjama se uma
  ona prikrila u opstanak.
• Tu osnovnu potrebu covjeka da u volji za životom
  koja je slijepa i neumitna, u nagonu za
  življenjem, traži svoje uporište u idealnome, u
  onostranome svijetu, Nietzsche smatra izvorom
  filozofije i religije.

24

• Svijet treba rašcarati ne samo stoga da bi se
  pokazalo kakav je doista, vec i da bi se
  oslobodilo covjeka.
• Nietzsche navješta novoga covjeka, onoga koji se
  više nece obožavajuci klanjati pred nekim od
  njega višim, koji se ne podvrgava moralnim
  zakonima koji su mu nametnuti od božanskoga
  autoriteta.
• Ono što ga nadilazi, nad-ljudsko, novi covjek
  sada prepoznaje kao svoju vlastitu bit te stoga
  postaje nad-covjekom.

25

• Bog je mrtav. Ucim vas nadcovjeku. Nadcovjek je
  smisao zemlje.
• No, za razliku od Marxa koji je mislio da ce
  religija postati bezrazložnom i prokazati se kao
  iluzija u uspostavljanju novih društvenih
  okolnosti, Nietzsche naucava nadcovjeka kao novu
  vrstu s izraženim arisokratskim držanjem.

26

• Covjek treba potvrdno odgovoriti na usud života
  i stvaralacki, u igri, živjeti svoju volju za
  moc.
• KRITIKA Psihološko raskrinkavanje religije koje
  vodi do osjecaja stida ili smijeha nad svojoj
  vlastitom slabošcu ipak nisu dostatni argument
  protiv moralnosti koja prihvaca i Božju
  opstojnost.
• Religiju nije moguce prokazati kao iluziju, kao
  moral slabih i nemocnih

27

• Moralna uvjerenja mogu izdici vjernika iznad
  njegove slabosti a da nipošto ne umanji njegovo
  samopoštovanje kao i poštovanje drugih osoba.
• Covjek se ne treba potcinjavati božjim zakonima
  zato što su božji, vec zato što ih prihvaca u
  svojem slobodnom odredenju.

28

• J. P. Sartre smatra da je covjek bacen u slobodu,
  on je zatjece kao dano stanje.
• Njegova je bit upravo njegov opstanak
  (egzistencija) i upravo stoga nema nikakva
  razloga tražiti svoju bit u nekome drugom bicu.

JEAN PAUL SARTRE (1905 1980)
29

• Bacen u opstanak i prisiljen na slobodu, covjek
  sebe subjektivno projektira, cini od sebe ono što
  ce biti i stoga je jedini odgovoran za svoje
  bice.
• Prije toga projekta samorazvitka ništa ne postoji
  i ništa nije potrebno zamišljati ni boga ni
  umni svijet.
• Stoga ne postoji svijet koji bi prije i bitnije
  od covjeka nudio ishodište ljudskome projektu
  smisla.

30

• Egzistencijalist misli da je vrlo otežavajuce
  što bog ne egzistira, jer s njim nestaje svake
  mogucnosti da se vrijednosti nadu na nekom
  inteligibilnom nebu
• ne može više biti a priori dobroga jer nema
  beskrajne i savršene svijesti da ga misli
• nigdje nije zapisano da dobro egzistira, da treba
  biti pošten, da ne valja lagati jer smo baš na
  razini gdje ima samo ljudi.

31

• Dostojevski je pisao Kad bog ne bi opstojao,
  sve bi bilo dozvoljeno. To je izlazište
  egzistencijalizma.
• U stvari, sve je dozvoljeno ako bog ne egzistira,
  i prema tome covjek je napušten jer ne nalazi ni
  u sebi ni izvan sebe mogucnost da se osloni...
• Ako s druge strane bog ne egzistira, ne
  suocujemo se s vrijednostima ili zapovijedima
  koje bi opravdale naše ponašanje.

32

• Covjek je stranac samome sebi i drugima.
• Njegovo je svakodnevno nastojanje ispunjeno
  neuspjesima,
• Poput Sizifa on stalno iznova obnavlja svoj
  mukotrpan rad nikada ne doguravši kamen do druge
  strane brda.

ALBERT CAMUS (1913 1960) covjek je stranac u
svojem vlastitom svijetu.
33

• Nietzscheov usklik o smrti Boga bio je preokrenut
  takoder u zahtjev da Bog konacno postane živim.
• M. Scheler je u okviru svoje antropologije
  covjeku namjenio zadacu suproizvodnje Boga.
• Postajanje covjekom u idealnoduhovnom smislu jest
  ujedno i postajanje Boga

MAX SCHELER (1874-1928)
34

• To je stara misao Spinoze, Hegela i mnogih
  drugih prabitkujuce biva samo sebe svjesno u
  covjeku u istom aktu u kojem covjek sebe gleda u
  njemu utemeljenim.
• Otpocetka je dakle prema našem gledištu
  postajanje bogom i covjekom upuceno jedno na
  drugo. Kao što covjek ne može dospjeti do svoga
  odredenja, a da ne zna sebe kao clana onih oba
  atributa najvišeg bitka, a taj bitak kao u sebi
  prisutnim, isto tako Ens a se nije bez
  sudjelovanja covjeka.

35

• Ideja 'animal rationale' u klasicnom smislu
  bijaše isuviše uska
• 'homo faber' pozitivista,
• 'dionizijski covjek' Nietzschea,
• covjek 'bolesti života' u novim panromantickim
  naucima,
• 'homo sapiens' Linnéa,
• 'lhomme machine' Lametriea,

36

• covjek samo 'moci', 'libida', 'gospodarstva',
  Machiavellia, Freuda i Marxa,
• od Boga stvoreni pali Adam
• - s v e su te predodžbe isuviše uske da bi smjele
  zahvatiti c i j e l o g covjeka.

37

• Ni u jednom vijeku nisu nazori o biti i
  podrijetlu covjeka bili nesigurniji,
  neodredeniji, raznolikiji nego u našem...
• U desettisucgodišnjoj povijesti mi smo prvi vijek
  u kojem je covjek sebi potpuno i do kraja
  problematican, u kojem on više ne zna što jest,
  no ujedno zna da ništa ne zna