Emocionalni i motivacijski razvoj djece s te

1
Emocionalni i motivacijski razvoj djece s
teškocama u ucenju
2
uvod

• U ovom cu seminaru pisati zadnje poglavlje knjige
  Djeca s teškocama u ucenju autorice Ines Galic
  Jušic. Imenom Put prema emocionalnom i
  motivacijskom napretku djece. Prikazani su
  razgovori s djecom o najcešcim temama njihovog
  interesa samostalnost i ovisnost o tudoj pomoci
  ucenju, nesigurnost i strah u ucenju, agresivnost
  u školskoj klupi, grupe vršnjaka i njihovo
  maltretiranje drugih ucenika, dosada pri ucenju i
  citanju, realna ocekivanja u vezi s vlastitim
  uspjehom ili neuspjehom, odgovornost,..
• Ucenici koji imaju odredeni problem sa školom
  cesto su prikazani kao glupi, a u stvari oni
  imaju samo odredeni problem. Ti su problemi cesto
  nasljedni, a ponekad su pomiješani sa metalnom
  retardacijom, autizmom, poremecajem u ponašanju.

Uvod
3
1. PROMJENE U PONAŠANJU I EMOCIJALNA STANJA DJECE
S TEŠKOCAMA U UCENJU

• Autorica je posvetila ovaj dio knjige o tome što
  ucenici razmišljaju o njihovim emocijama, nacin
  na koji doživljavaju sebe i nacin na koji ih to
  opterecuje u svom odrastanju. Opisala je kako
  ucenicima dati više smisla i motiva za odlazak u
  školu.
• Da bi djeca preživjela i ostala u školi potreban
  im je motivacijski i emotivni pomak. Ovdje
  najviše utjece ucitelj koji treba motivirati
  ucenika da on ostane zainteresiran za ucenje, jer
  cesto se dogodi da školovanje nije važno i da su
  im ocjene loše te im dolaze negativne emocije
  koje stvaraju negativnu sliku o sebi. Djeca imaju
  osjecaj da su nesposobna zbog lošeg pokazivanja
  znanja. Zato postaju problematicna, jer bolje je
  biti problematican nego glup. Uzimaju lakši put
  jer je lakši i ne moraju se toliko truditi. Put
  da se izade iz problema nije jednostavan.
  Potrebno je puno vremena i strpljena da se toj
  djeci pomogne, da im se ugradi pozitivna slika o
  sebi i da stvore pozitivne emocije. Djecja
  depresija i neprilagodeno ponašanje uzrokovani su
  time što su djeca psihicki zdrava ali su zbog
  odredenih problema, tipa disleksija, disgrafija,
  nesretna i osjecaju neuspjeh. Njihova je vlastita
  procjena sebe cesto lošija od onoga što oni cuju
  oko sebe. Svako frustrirano i nesretno dijete je
  uvijek razredni zlostavljac. Zato zlocesto dijete
  treba voljeti, jer im nedostaje ljubavi i pažnje,
  te shvacanje okoline. Zato smo mi ucitelji važni
  cimbenici u svakom odrastanju zdravog djeteta.

4
2. OCJENJIVANJE DJECE S POTEŠKOCAMA U UCENJU ŠTO
BI OCJENA TREBALA ZNACITI?

• Ako dijete dobije lošu ocjenu shvatit ce to kao
  osobni poraz jer je vjerojatno prije toga puno
  ucilo a rezultat ostao isti. Samo ucitelj može
  primijetiti da je dijete utrošilo stvaran trud u
  ucenje a dobilo lošu ocjenu. Tada ucitelj treba
  dati odgovor tome uceniku, odgovor zašto je dobio
  lošu ocjenu. Cesto je problem stres koji utjece
  na dijete tijekom testa te ga ono stoga loše
  piše. Potrebno je pokazati djetetu da postiže
  uspjeh unatoc lošim ocjenama. U ispitu treba
  davati komentare, što je bilo dobro a što loše u
  odgovorima na testu, kako je pokazalo znanje,
  koji su mu propusti, To je nacin da se razmisli
  o nacinu ucenja i da se cijeni trud uložen u
  ucenje. Na taj nacin djeca s poteškocama mogu
  razumjeti što im se dogada tijekom testa i kako
  kontrolirati situaciju.

5
3. ŠTO SE DOGAÐA U SREDNJOJ ŠKOLI?!

• U srednjoj školi se cesto dogodi da djeca koja do
  tad nisu imala problema i nisu evidentirani
  ucenici s teškocama u ucenju pokažu teškoce u
  svladavanju gradiva. Tijekom godina njihova je
  vještina ucenja uveliko izostala te oni nisu
  imali rad s terapeutom kao djeca s disleksijom
  kojih je konstantno poucavao kako raditi i samo
  motivirati se, njih se sustavno poucava. U
  srednjoj školi zato djeca koja ne uspijevaju
  svladati gradivo ispisuju se iz škole i upisuju
  tzv. lakša zanimanja. Djeca postaju deprimirana i
  odbacena, misle da ne mogu promijeniti ništa sa
  situacijom koja ih muci. Imaju osjecaj da ne
  ispunjavaju svoje i roditeljske želje i ne žele
  promijeniti novonastalu situaciju. Bijeg od
  stvarnosti vodi ih što dalje od škole, a zato se
  stalno zabavljaju što dalje od ustanove što
  oznacava školu, jednostavno je apsurdno sjediti
  pred knjigom kad i onako ne polucuje uspjeh.

6

• Da bi se jedan takav ucenik koji je stvorio lošu
  sliku o sebi potaknuo na ucenje i rad potrebno je
  u sadržaju školskog gradiva unijeti iskustva sa
  zanimljivim temama, tekstovima. Ucenik ce jednoga
  dana iz škole trebati izaci pun samopouzdanja i
  vjere u sebe da može uspjeti u bilo cemu jer to
  je ustavri cilj škole da ga spremnog pošalje u
  svijet. Za svaki rad potreban je smisao zašto se
  to radi, a današnji ucenici ne otkrivaju smisao
  osim da je ucenje potrebno samo da se dobije
  ocjena. Djeca više ne uce zbog sebe vec zbog
  ocjena, a djeca s poteškocama u ucenju shvacaju
  to kao poraz koji ih vodi u pad. Ucitelj je
  potreban da bi uceniku pokazao da može biti
  siguran da može biti samostalan u savladavanju i
  pokazivanju znanja. Djeca gube smisao i motiv za
  ucenje a nemaju nikakve probleme s pamcenjem.
  Vrijeme koje provode nad knjigom postaje izazov.
  Zato je najvažnije potaknuti motiv za ucenje i da
  ce ucenje donijeti uspjeh.

7
4. EMOCIONALNI SVIJET DANAŠNJE DJECE

• Emocije koje današnju djecu opsjedaju su
  negativne emocije kao što su strah, srdžba, sve
  emocije gadenja. Americki neurolog i znanstvenik
  Antonio Damasio kaže Emocije nisu one koje
  odlucuju umjesto nas, ili bi trebale odlucivati.
  One imaju samo ulogu vodica, olakšavajuci proces
  odlucivanja. Svatko od nas naucio se služiti
  odredenim emocionalnim stanjima, pozitivnim ili
  negativnim (ili onima izmedu) kao odgovor na
  odredene situacije i to zahvaljujuci necemu što
  sam ja nazvao somatskim markerima. Upisani u
  pamcenje, somatski markeri javljaju automatski
  svaki put kad se pojavi tip situacije s kojima su
  prvobitno bili povezani tako nam pomažu da
  donosimo odluke. ( Europski glasnik, godište
  VIII., broj 8, 2003.). Što dakle pokazuje da
  covjekom upravljaju njegovi podsvjesni procesi
  koje je teško promijeniti. U tome je problem i
  kod djece koja su odgojena da pokazuju svoje
  emocije. Još je veci problem kod djece koja su
  naucena da pola svoga vremena provode u školi a
  drugu polovicu ispred kompjutera, nedostaje im
  razgovor s roditeljima koji bi im pokazao što se
  dogada s njima, te djeca tako ostaju u nedoumici
  što koja emocija znaci. Ovaj svijet djecu ne uci
  empatiji ili igri i radosti koju donosi
  poslijepodne sa svojom obitelji. Djeca ne znaju
  imenovati što ih rastužuje, a što ljuti. Postaju
  zbunjena i upravo se tako lakše uklapaju u
  razlicite grupe djece s istim problemima (kako su
  nastali emosi?).

8
5. RAZGOVOR KAO PUT DO EMOCIONALNOG I
MOTIVACIJSKOG NAPRETKA DJECE

• Kako zaustaviti pasivnost i agresivnost? Tako da
  se uspostavi emocionalna ravnoteža putem
  razgovora.
• Djeca pokazuju agresivnost, te upravo ta djeca
  bivaju odbacena od druge djece te se stvara
  odredeni krug u kojem su ona izgubljena. Ucitelji
  im govore da su glupi ili lijeni i takvu sliku
  daju drugim ucenicima. Škola postaje jedno teško
  mjesto za življenje. Zanimljiv je podatak da u
  zatvorima više je od 30 zatvorenika ima utvrdenu
  disleksiju što znaci da problemi iz mladost
  utjecu i na odraslu dob, te okolina i ucitelji
  utjecu na to da li ce dijete postati delikvent
  ili uspjeti u životu. Najcešci izvori emocionalne
  blokade kod djece su samozavaravanje i
  odgovornost, strah pred testove, nesigurnost i
  strah od odgovaranja, samostalnost naspram
  ovisnosti, ruganje u grupi, izbor srednje škole,
  realna ocekivanja, dosada pri citanju i ucenju,
  unutarnja i vanjska mjesta kontroli,
  prijateljstvo naspram odbacenosti.

9

• Ruganje u grupi i reakcija agresijom ruganje se
  dogada svakodnevno medu školskom djecom.
  Takozvana normalna djeca prozivaju djecu s
  odredenim problemom, mucanje, disleksija, slabo
  citanje, bilo što ih stavlja u drugi koš. Djeca
  ne znaju drugacije odgovoriti nego agresijom,
  tada na pozornicu dolaze ucitelji. Ucitelji su tu
  da djeci kažu da se mogu loše osjecati, i da
  suosjecaju s njima.

10

• Prijateljstvo naspram odbacenosti omiljenost u
  društvu je vrlo važan faktor u odrastanju jer
  pomocu pripadanja grupi stvara se slika svijeta
  oko sebe. Svako ima svoje videnje osobina koje su
  za njega popularne. Prijatelj je onaj koji te
  prihvaca takvog kakav jesi, kad si odbacen zbog
  toga kakav si teško je živjeti.

11

• Dosada pri citanju i ucenju ucenje nije zabavno
  i upravo zato je djeci dosadno. Cesto teme za
  ucenje nisu zanimljive i zato je to teško nauciti
  nešto novo i možda nerazumljivo (recimo kemija).
  Dosada daje osjecaj da vrijeme ne prolazi.
• Samostalnost naspram ovisnosti djeca kao mala su
  okružena ljudima koji im pomažu pri ucenju, kada
  odrastu još uvijek imaju potrebu za pomoci ali i
  za samostalnim radom. Tu nastaju sukobi. Da bi se
  došlo do naprednog mišljenja potrebno je
  samostalno ucenje, koje ce kasnije donijeti sliku
  o sebi.
• Vanjski i unutarnji lokus kontrole treba znati
  prepoznati vlastite zasluge i kada kriviti druge
  a kada sebe. Na naš život utjecu okolnosti, drugi
  ljudi, sreca, sudbina,
• Djeca s poteškocama u ucenju cesto sve svaljuju
  na sebe, i govore si da su nespos