BIOLO

1
BIOLOŠKE OSNOVE
LICNOSTI
2

• Osnovne pretpostavke (Gale, 1987)
• Objašnjenje ljudskog ponašanja adekvatno je
  jedino ako ono ukljucuje individualne razlike.
• Biološki faktori, koji se prenose genetski,
  objašnjavaju najveci dio tih individualnih
  varijacija.
• Ti se biološki faktori manifestiraju na razlicite
  i složene nacine u neuroanatomiji, biokemiji i
  neurofiziologiji pojedinca. Ti su sutavi u
  razlicitim medusobnim interakcijama, a
  reprezentirani su u doživljavanju, ponašanju i
  psihofiziologiji osobe.
• Individualne razlike razvijaju se u
  psihoevolucijskom kontekstu. One imaju adaptivni
  znacaj za vrstu i mogu se opaziti u svim ljudskim
  kulturama, ali i kod ostalih vrsta koje su se
  razvile unutar istih evolucijskih pritisaka.
• Živuce sustave karakterizira prijenos,
  uskladištavanje i trošenje energije. Konstrukt
  uzbudenja ima heuristicku vijednost u opisu
  bioloških osnova licnosti, iako je njegov
  eksplanatorni status upitan.
• Živuci sustavi nisu samo pasivni primatelji
  okolinskih ili bioloških utjecaja. Oni koriste
  povratne informacije iz svoje okoline i iz
  posljedica svojih ponašanja da bi se prilagodili
  i održali stabilnu ravnotežu. Odnos izmedu
  individualnih razlika i bioloških dispozicija
  nije dakle jednostavan i reaktivan, nego
  transakcijski i složen.

3

• Problemi pri testiranju bioloških teorija
  licnosti (Eysenck, 1990)
• na neurofiziološkoj razni ne postoji jedna mjera
  uzbudenja ili ekscitacije. Postoji tzv.
  specificnost odgovora, tako da npr. jedna osoba
  može reagirati na emocionalni podražaj primarno
  kroz povecanje pulsa, a druga kroz elektricnu
  provodljivost kože, treca ubrzanim disanjem, itd.
  Ne postoji jedna mjera koja može obuhvatiti
  kompleksnost tih reakcija. Preporucljivo rješenje
  bilo bi da se uzmu mjere iz što je moguce veceg
  broja sustava, te da se promatraju promjene u
  onim sustavima koji su maksimalno ukljuceni, što
  istraživaci cine vrlo rijetko.
• postoji takoder i specificnost podražaja u smislu
  da razliciti ljudi mogu biti osjetljivi na
  razlicite podražaje. Npr. podražaj koji izabere
  eksperimentator (npr. elektricni šok) može
  rezultirati razlicitim vezama izmedu podražaja i
  odgovora u odnosu na neki drugi podražaj. Saltz
  (1970) je utvrdio da šok dovodi do vece
  anksioznosti kod emocionalno stabilnih nego kod
  neuroticnih, dok neuspjeh ili prijetnja
  neuspjehom dovodi do vece anksioznosti kod
  neurotika u usporedbi s emocionalno stabilnim
  ispitanicima.
• veza izmedu podražaja i odgovora obicno nije
  linearna. Npr. Yerkes-Dodsonov zakon pokazuje da
  se s pojacanjem podražaja odgovori najprije
  povecavaju, a zatim se pocinju smanjivati. To
  obicno dovodi do složenih teorijskih formulacija
  cije je predikcije teško precizno testirati.

4
4. prag i efekt gornje granice cine poteškocu u
izboru mjera. Npr. ako uzmemo elektrodermalnu
reakciju kao mjeru neuroticizma, možemo mjeriti
razlicite karakteristike odgovora velicinu
odgovora, latenciju odgovora, trajanje odgovora,
itd. Medutim, u tom slucaju jedino trajanje
odgovora (tj. vrijeme povratka na bazicnu razinu)
daje smislene veze, medutim, to se ne može
predvidjeti na osnovi našega znanja o
elektrodermalnoj reakciji. 5. bazicno stanje
ispitanika je najcešce loše definirano i pod
utjecajem je nekontroliranih preeksperimentalnih
varijabli. Ispitanici koji su sudionici u
laboratorijskom istraživanju mogli su nedavno
doživjeti neki emocionalni šok, mogli su pušiti
ili piti, mogu biti uplašeni eksperimentom ili
ljuti zbog cekanja. Ti i brojni drugi faktori
mogu utjecati na njihove eksperimentalne
reakcije. 6. neurološki i hormonalni sustavi su
u složenoj interakciji, a u isto takvoj su
interakciji i crte licnosti. Nikada ne možemo
biti sigurni da efekti nekih crta licnosti nisu
pod utjecajem nekih drugih crta, inteligencije
ili sl. Sve te kompleksne interakcije mogu ciniti
buku unutar koje je teško detektirati signal.
5
(No Transcript)
6
(No Transcript)
7
(No Transcript)
8
Slika 1. Odnos izmedu Eysenckovih i Grayovih
dimenzija licnosti
9
(No Transcript)
10
Slika 2. Osjetljivost na signale nagrade i kazne
s obzirom na dimenzije Anksioznost i Impulsivnost
11
Biokemijska osnova psihoticizma Testosteron Eysen
ck i Eysenck (1976) na osnovi spolnih razlika
na ovoj crti, posebno na komponenti agresivnosti
pretpostavili su da hormon testosteron
predstavlja jednu od bioloških osnova ove crte
licnosti. Dabbs i suradnici (1988) - testosteron
je najviši kod žena optuženih za neprovocirano
nasilje, a najniži kod onih ispitanica koje su
krive za obrambeno nasilje. Olweus (1986) -
testosteron u plazmi kod švedske djece (od 15 do
17 godina starosti) znacajno je povezan sa
smanjenom razinom tolerancije na frustraciju.
Schalling (1983) - kod muških delinkvenata
pronašao znacajnu povezanost razine testosterona
u plazmi s agresivnošcu i preferencijom prema
fizickim sportovima. Procjene osoblja govore da
su osobe s visokom razinom testosterona one koje
su socijalno dominantne i imaju viši status u
grupi zatvorenika. Rada i suradnici (1976) -
najvece nasilje pri silovanju pokazuju muškarci s
najvišom razinom testosterona.
12
Opcenito, nalazi vezani uz testosteron pokazuju
da je kod normalnih muškaraca on primarno povezan
sa socijabilnošcu, traženjem uzbudenja,
heteroseksualnim iskustvima, provociranom
agresivnošcu i smanjenom tolerancijom na
frustraciju. Na populaciji delinkvenata ili
odraslih kriminalaca testosteron je povezan sa
socijalnom dominacijom i traženjem uzbudenja,
medutim i sa ekstremnom razinom neprovocirane
fizicke agresije.
13
Monoamin oksidaza (MAO) Žene imaju vecu razinu
MAO u dobi od 18 do 60 godina (Murphy i sur.,
1976) - veza MAO s psihoticizmom slicna onoj
kod testosterona. Coursey i suradnici (1979) -
majmuni s visokom razinom MAO cešce su u koloniji
i sami, neaktivni i pasivni majmuni s niskom
razinom MAO imaju tendenciju biti aktivni, imaju
puno socijalnih kontakata i cesto se angažiraju u
igri. Zuckerman i suradnici (1984) - studenti oba
spola s niskom razinom MAO provode više vremena u
socijalnim aktivnostima nego ispitanici s visokom
razinom MAO. Oni takoder više puše, uzimaju više
droge i skloniji su kriminalu.
14
Serotonin Brown i suradnici (1979) - visoka
negativna korelacija izmedu agresivnosti i
serotoninskih metabolita koji se koriste kao
indeks serotoninske aktivnosti (-0.78). Asberg i
suradnici (1984) - niska razina serotoninskih
metabolita takoder je povezana s nasilnickim
ponašanjem i pokušajima samoubojstva. Van Praag
(1984) - povecani broj serotoninskih receptora
(znak smanjene serotoninske aktivnosti) naden je
u frontalnom korteksu samoubojica u usporedbi s
kontrolnom grupom koja ja umrla zbog kardioloških
razloga. Soubrie (1986) - smanjena razina
serotonina (upotrebom lijekova) povecava
grabežljivost i agresiju induciranu elektricnim
šokom. Serotonin uobicajeno inhibira ponašanje u
konfliktnim situacijama koje su povezane s kaznom
ili s ocekivanjem kazne, vjerojatno zato jer je
on kriticni neurotransmiter koji posreduje strah.
Ekstremno niska razina serotonina može biti
povezana s kombinacijom visokog psihoticizma i
neuroticizma (agresivnost i hostilnost).
15
Kortizol Ballinger i suradnici (1983) na
uzorku normalnih ispitanika kortizol u
cerebrospinalnom fluidu negativno je povezan s
psihoticizmom i subskalom dezinhibicije (iz skale
traženja uzbudenja). Virkkunen (1985) - urinarni
kortizol kod nasilnickih kriminalaca najniži je
kod onih osoba koje pokazuju kombinaciju
antisocijalnog poremecaja licnosti i habitualnih
nasilnih tendencija. Kortizol u mozgu, slicno
kao i serotonin, ima bihevioralni inhibicijski
efekt, pa niska razina mozgovnog kortizola može
biti rizican faktor za impulsivno i antisocijalno
ponašanje.
16
Ostali nalazi Zuckerman (1984) - niska razina
epinefrina u urinu povezana je s agresivnošcu kod
mladih muških adolescenata i može biti
prediktivna za kriminalitet u odrasloj dobi.
Takoder, niska razina katekolaminske aktivnosti u
mozgu znacajna je biološka determinanta ponašanja
traženja uzbudenja, cak i kod normalnih
osoba. Oko 50 varijance psihoticizma može se
pripisati genetskim faktorima. Veliki broj
biokemijskih korelata psihoticizma (npr. MAO)
gotovo su u potpunosti pod utjecajem nasljeda, te
bi to moglo biti u osnovi visoke heritabilnosti
psihoticizma. Osobe s visokim psihoticizmom
pokazuju nisku mogucnost uvjetovanja, što stvara
teškoce kod socijalizacije. To pogotovo vrijedi
za visoko impulsivne pojedince. Istraživanja
kriminalnog ponašanja kod usvojene djece ukazuju
na mogucnost da je psihoticizam ukljucen u
kronicno kriminalno ponašanje.
17
Cloningerova biosocijalna teorija -tri primarne
dimenzije licnosti koje se odnose na genetsku
varijabilnost u temperamentu traženje novosti
(novelty seeking), smanjenje štete (harm
avoidance) i ovisnost o nagradi (reward
dependence) -u regulaciju temperamenta ukljucena
su tri mozgovna sustava bihevioralni
aktivacijski sustav (poticaj), bihevioralni
inhibicijski sustav (kazna) i sustav za
održavanje ponašanja (nagrada). Ovi su sustavi
medusobno povezani i zajednicki djeluju na
produkciju ponašanja, tako da funkcioniranje
licnosti karakterizira složena nelinearna
dinamika i samoorganizacija (Cloninger i sur.,
1996). -varijacije u razlicitim dimenzijama
temperamenta primarno su povezane s aktivnošcu
razlicitih monoaminergickih puteva.
Dopaminergicka aktivnost igra glavnu ulogu u
regulaciji traženja novosti, serotonergicka u
regulaciji izbjegavanja štete, a noradrenergicka
u regulaciji ovisnosti o nagradi.
18
-traženje novosti ili bihevioralna aktivacija
regulirana je funkcijom dopamina u srednjem
mozgu. Pojedinci koji su iznadprosjecni na toj
dimenziji i prosjecni na ostalima su impulsivni,
karakterizira ih slonost eskploraciji i
sl. -izbjegavanje štete ili bihevioralna
inhibicija ukljucuje razlicite sustave za kaznu
(septohipokampalni sustav, serotonergicke
projekcije iz raphe jezgara u moždano deblo i
kolinergicke projekcije iz ventralnog
tegmentalnog podrucja i bazalnih ganglija u
frontalni neokorteks). Regije frontalnog korteksa
inhibiraju ponašajnu aktivnost. Pojedinci visoki
na toj dimenziji su pesimisticni, a karakterizira
ih i napetost i zabrinutost. -norepinefrin je
glavni neuromodulator sustava za održavanje
ponašanja (nagrada). Varijacije u tom sustavu
dovode do individualnih razlika u osjetljivosti
za signale nagrade i odobravanja od drugih. Osobe
koje su iznadprosjecne na toj dimenziji i
prosjecne na ostalima pokazuju emocionalnu
zavisnost od drugih, društvene su, osjetljive,
produktivne i nastoje ugoditi drugima (Cloninger,
1987). Biološki sustav koji se nalazi u osnovi te
dimenzije ukljucuje mali broj noradrenergickih
neurona koje imaju projekcije u veliki broj
mozgovnih podrucja.
19
Zuckermanov psihobiološki model
licnosti -ekstraverzija u njezinoj su osnovi
mozgovni sustavi povezanim s osjetljivošcu na
nagrade, pogotovo s dopaminergickim sustavima.
Oni takoder povecavaju motornu aktivnost. Npr.
nalazi koji govore da su genetske varijacije za
dopamin D4 receptor povezane s razlikama u
ekstraverziji potvrduje ova dio njegova
modela. -neuroticizam - ukljucuje osjetljivost na
kaznu i emocionalno ili adrenergicko uzbudenje.
Medutim, on smatra da su i neki drugi mozgovni
sustavi ukljuceni u kontrolu neuroticizma i
anksioznosti, kao što su receptori za
benzodiazepin, odgovorni za efekt odstranjivanja
anksioznosti pod utjecajem lijekova kao što je
npr. valijum. -impulsivno nesocijalizirano
traženje uzbudenja - primarna ponašajna
karakteristika osoba s visokim skorom na toj
dimenziji je nedostatak bihevioralne inhibicije,
što posebno dolazi do izražaja u situacijama koje
imaju potencijal i za nagradu i za kaznu. Ova je
dimenzija pod utjecajem razlicitih fizioloških
sustava pobudljivost noradrenergickih i
dopaminergickih neuralnih sustava pod utjecajem
intenzivnog podraživanja, niska razina
serotonina, visoka razina testosterona i niska
razina enzima MAO.
20
(No Transcript)
21

• Biološka osnova ekstraverzije
• Konstrukti slicni ekstraverziji
• Traženje uzbudenja ljudi se medusobno razlikuju
  po tome koliko u svojoj okolini traže uzbudljive
  dogadaje (Zuckerman, 1969). Ima evolucijsko
  porijeklo, te je takoder povezana s optimalnom
  razinom stimulacije.
• Impulsivnost i pojacavanje/smanjivanje
  (augmenting/reducing) - Eysenck (1967) je smatrao
  da je impulsivnost jedna od dviju najvažnijih
  karakteristika ekstraverzije (druga je
  socijabilnost), dok Zuckerman navodi da je jedna
  od temeljnih karakteristika traženja uzbudenja
  dezinhibicija. Neka su istraživanja pokazala da
  su individualne razlike u pobudljivosti koje se
  pripisuju ekstraverziji zapravo posljedica
  individualnih razlika u impulsivnosti (npr.
  Revelle i sur., 1980). Koncept pojacavanje/smanjiv
  anje predložio je Petrie (1967) na temelju
  istraživanja u kojima je ispitivao stupanj u
  kojem ispitanici potcjenjuju ili precjenjuju
  intenzitet podražaja nakon što su duže vrijeme
  bili izloženi djelovanju snažnih podražaja. On je
  našao da neki ispitanici u takvim uvjetima
  potcjenjuju intenzitet podražaja (reducers,
  smanjivaci), dok drugi imaju tendenciju da ih
  precjenjuju (augmenters, pojacivaci). Pojacivaci
  se ponašaju slicno introvertima, a da smanjivaci
  imaju mnoge slicne karakteristike s
  ekstravertima.

22
3. Snaga živcanog sustava - odnosi se na snagu
ekscitacijskih procesa u centralnom živcanom
sustavu pod utjecajem nekog podraživanja. Pavlov
je smatrao da je ekscitacija u centralnom
živcanom sustavu povezana s umjernim i snažnim
intenzitetom podražaja, te da kada intenzitet
podražaja prijede tu razinu, odnosno granicu
radnog kapaciteta živcanog sustava, tada dolazi
do suprotnog procesa, tj. do inhibicije. Nakon te
razine, povecanje intenziteta podražaja dovodi do
sve manje ekscitacije. Razina intenziteta
podražaja na kojoj ekscitacija prelazi u
inhibiciju naziva se pragom transmarginalne
inhibicije. Oni kod kojih do transmarginalne
inhibicije dolazi na relativno niskoj razini
intenziteta podražaja klasificiraju se kao osobe
sa slabim živcanim sustavom, dok oni koji
zahtijevaju relativno snažan intenzitet imaju
tzv. jak živcani sustav. Strelau (1987) je
našao da osobe sa slabim živcanim sustavom
odgovaraju na podražaje slicno kao introverti,
pojacivaci, osobe s niskim traženjem uzbudenja i
niskom impulsivnošcu, a oni s jakim kao
ekstraverti, smanjivaci, osobe s visokim
traženjem uzbudenja i visokom impulsivnošcu.
23
Biološka osnova ekstraverzije Eysenck (1967) -
introverte se može lakše uvjetovati u uvjetima
niske stimulacije, a ekstraverte u uvjetima
visoke stimulacije. O'Gorman (1984) - od 39
istraživanja 19 je klasificirao kao ona koja
podržavaju ovu hipotezu (da su ekstraverti manje
uzbudeni), u 10 istraživanja nije nadena znacajna
razlika izmedu ekstraverata i introverata, a u 10
je istraživanja dobivena razlika u suprotnom
smjeru. Istraživanja koja su ukljucivala EEG
pokazuju da je uzbudenje negativno povezano s
ekstraverzijom, ali ta tendencija nije snažna
niti konzistentna. Stelmack (1990) - veca
amplitudu odgovora kod introverata tijekom prvih
100-200 ms nakon prezentacije podražaja. U tom su
istraživanju introverti pokazivali valove vece
amplitude nego introverti kada im je prezentiran
ton niske frekvencije od 0.5 kHZ, ali nije
dobiven nikakav efekt na ton visoke frekvencije
od 8.0 kHz. Fowles, Roberts i Nagel (1977) -
mjerili su elektricnu provodljivost kože tijekom
prezentacije tonova koja je slijedila nakon
izvodenja zadatka ucenja. Ekstraverti su
pokazivali vece uzbudenje nego introverti u
vecini podražajnih situacija, posebno kada su
tonovi bili višeg intenziteta, a zadatak težak.
24
Smith (1983) - slicni rezultati ako se koristi
kofein kao moderatorska varijablu. Ekstraverti su
pokazivali povecanu elektricnu provodljivost kože
nakon uzimanja kofeina, dok to nije bio slucaj
kod introverata. Istraživanja opcenito pokazuju
da efekt ekstraverzije ovisi o razini
podraživanja. Efekti ekstraverzije uobicajeno
nisu znacajni kada su npr. zvucni podražaji
niskog intenziteta (manje od 60 dB). Introverti
pokazuju vecu elektrodermalnu reakciju kod
umjereno intenzivnih podražaja (75-90 dB), a kod
još viših intenziteta ekstraverti pokazuju vecu
elektrodermalnu reakciju, što je u skladu s
hipotezom o transmarginalnoj inhibiciji
(Stelmack, 1990). Depue i Collins (1999) -
ekstraverzija ima dvije centralne karakteristike
1. interpersonalni angažman koji se sastoji od
afilijacije (uživanje i visoko vrednovanje
bliskih interpersonalnih veza, toplina i
privrženost) i ucinkovitosti (socijalna
dominantnost, uživanje u ulozi vode, asertivnost,
osjecaj snage za postizanje ciljeva) 2.
impulsivnost. Po njima, osnova ekstraverzije je u
pozitivnoj poticajnoj motivaciji, koja se kod
ljudi i ostalih sisavaca manifestira u ponašanju
približavanja, a njegovu osnovu cini dopaminski
kortikolimbicki-strijatno-talamicki krug.
25
Depue i Collins (1999)
26
(No Transcript)
27
VTA ventral tegmental area VPm ventromedial
subterritory of the ventral pallidum NASshell
shell subterritory of the nucleus accumbens, a
part of the ventral striatum BL-E Amygdala
basolateral complex and extended amygdala.
28

• Crte licnosti i uzbudenje zakljucak
• Tri pogleda na korisnost koncepta uzbudenja u
  objašnjenju crta licnosti
• Skepticizam - zasnovan na brojnim istraživanjima
  u kojima nije dobiven nikakav odnos izmedu crta
  licnosti i mjera uzbudenja ili je cak dobiven
  odnos obrnut od ocekivanog,
• Optimizam - (npr. Stelmack, 1990), potrebno je,
  bar kada se radi o ekstraverziji, pronaci bolje
  eksperimentalne procedure koje ce dovesti do
  konzistentnijih nalaza, odnosno do
  psihofizioloških nalaza koji ce se moci
  generalizirati kroz razlicite tjelesne sustave i
  koji ce moci objasniti anomalije,
• Realizam (npr. Matthews i Amelang, 1993), crte
  licnosti povezane su s odredenim tipovima
  uzbudenja, medutim, ta je povezanost u osnovi
  vrlo mala. Dakle, iako je ispitivanje
  psihofizioloških osnova crta licnosti
  potencijalno korisno podrucje istraživanja,
  individualne razlike u uzbudenju ne bi trebale
  biti jedini eksplanatorni konstrukt u
  istraživanju bioloških osnova crta licnosti.